RAZGOVORUŠA #8- KAD (O)PRAVDANJA STIGNU NA VRH GLAVE

Prošlog mjeseca preskočila sam razgovorušu. Neki su možda primijetili to, neki ne. Mogla bih ja sada ovdje vama napisati kako su razlog toga bile velike obaveze, no iako je obaveza zaista i bilo, razlog je nešto posve drugo, a to je: NIJE MI SE DALO! Trebam li se pravdati za to ili pak ne?


Definitivno ne trebam, ali ukoliko ja želim mogu!! Da skratim tu priču, odmah ću da kažem da se neću pravdati, i ne bih o tome uopšte ni slova napisala, da nisam odlučila danas pokrenuti temu "opravdanje" ili "pravdanje nekome za nešto". 

Od malena su nas ubijedili da se uvijek trebamo pravdati, za sve loše, ali vremenom smo počeli pravdati se i za sve dobro što uradimo. Nesvjesno, možda i ne namjerno ali usadili su to u nas, a mi, opet nesvjesno to prihvatili kao normalno. Nedavno tako sjedim na kafi sa drugaricom koja nema posla, i prilazi neka mala djevojčica, prosi. Moja drugarica bez puno razmišljanja vadi nešto sitno novca. I umjesto da se tu ta fina gesta završi, počinje lavina opravdanja kako je ona morala dati nešto, kako je osjetljiva na djecu, kako ni ona sama nema, ali ima srce pa ne može da gleda gladno dijete itd itd.. Koliko puta vam se isto ili slično desilo, jeste li bile svjesne da se pravdate, i to nepotrebno, nekome ko od vas čak nije to ni tražio? Pravdate se i za dobro koje ste uradile? Pravdate se za odluku za koju ste u tom momentu mislili da je apsolutno ispravna?


 (link posta - moja njega kože)

Kako smo do toga došle? Prvo smo se pravdali roditeljima za dječje lopovluke (u strahu da nas ne prestanu voljeti) , onda drugaricama ukoliko nešto ne želimo uraditi baš onako kako one žele ( u strahu da se više neće družiti s nama. Bilo je bolje da su ta prijateljstva još tada pukla, a ne kasnije), onda kasnije prvim ljubavima pravdale smo se zašto ga ostavljamo, nerijetko mnoge od nas i izgovarajući onu "nije do tebe do mene je", znajući da izgovaramo čistu laž. Kasnije kada smo već apsolutno postale svjesne sebe, svojih vrijednosti, govoreći kako više nismo dužne da se ikome pravdamo, nastavile smo (ne)svjesno po istom šablonu, od pravdanja radnim kolegama ili šefovima zbog sitnih grešaka u radu, mužu ili dugogodišnjem partneru za ovo i ono (ovdje je toliki širok spektar pravdanja da u 90% slučajeva nismo ni svjesni da se pravdamo), do punice/punca ili pak nekih kvazi baba, zbog odgoja naše djece koje nije onakav kako su oni svoju djecu odgajali (vidite li apsurdnost i u ovoj situaciji?!), i u konačnici kada ostarite pravdate se svojoj djeci i tražite oprost što im nismo priuštile savršeni život. I dok to izgovaraju mnoge starije gospođe, aspolutno sam sigurna da svaka od njih u dubini sebe zna da je dala svoj maksimum da svom djetetu pruži sve.

(link za post- pay attention to..)

Obratite pažnju na ovo što ću vam reći, možda je malo zamršeno ali nadam se da ćete me shvatiti i razmislite dobro: Ako ste dali svoj maksimum, u bilo čemu, prema bilo kome, vi ste mu dali svoje savršenstvo. Jeste li svjesne toga? 
Kada nekome pružite ljubav, brigu, sreću ili bilo koji oblik pomoći vi se mu pružili vaše savršenstvo tog trenutka. Više od toga niste mogle, jer da ste mogle pružile bi, zar ne? Možda ste željele i tada, i kasnije dati više, ali tog trenutka niste mogle, a niste mogle jer tada to je bio vaš maksimum, a kad je nešto maksimum to je savršenstvo tog trenutka. Bar ja tako mislim..

Ako ste svaki put postupile onako kako ste mislile da je najbolje, bez obzira da li je riječ o ljudima ili o vašim odlukama, vi ste postupile prema svom maksimumu, dale ste svoje "ljudsko savršenstvo", i zašto se onda kasnije ikome pravdati kada ste dali/uradili najviše što ste mogli?

Dosta djevojaka mi na ovo kaže: pa kasnije sam postala svjesna da je moja odluka/ponašanje bila greška.. To je apsolutno uredu, jer savršenstvo jednog trenutka nije nužno savršenstvo i bilo kojeg narednog. Ako se nešto takvo i desi postoji ona najmoćnija rečenica za oprost "izvini shvatam da sam apsolutno donijela pogrešnu odluku tada", i vjerujte mi vrijedi puno više nego bilo koje opravdanje, jer pravdanjem želite svoju pogrešnu odluku ublažiti, a vaši sugovornici u većini slučajeva ne žele polu-izvinjenje ili uopšte ne žele pravdanje, iz razloga ili je suvišno ili u takvoj situaciji djelujete još više neiskreno. 

Kada se pravdam, pravdam se sebi. Sebi ne govorim izvini, jer ako kažem sebi izvini, oprostiti ću sebi i zaboraviti. Sebi se nikada nećete pravdati za nebitno, same sebi se pravdate za pogrešne odluke, i na taj način ustvari učite sebe, kako bi u sličnim situacijama koje vam predstoje, vaš maksimum davanja bio na posve drugoj razini. 

Pravdati se niko ne mora, to radi samo ako želi, i ako vi osjetite potrebu za tim, pa prije nego krenete sa svojim (o)pravdanjima dobro razmislite kome i za šta se pravdate!! Vrijedi li? JER PRAVDAM SE SAMO KADA JA TO ŽELIM!


Puno poljubaca do narednog čitanja.. Ukoliko vam se sviđa Razgovoruša pišite mi u komentarima, recite mi da li se slažete ili pak imate malo drugačije mišljenje od mene :) I naravno ne zaboravite me pratiti preko instagrama: @make_up_judge

Broj komentara: 12:

  1. Nije do tebe, do mene je.

    TO TO! :DDD

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hahahaha.. kroz godine i godine uvijek isto i nevjerovatno glupooo

      Izbriši
  2. Uvik se sjetim one rečenice od Emme Stone (mislim da je iz filma friends with benefits) kad kaže "it's not you, it's me" - "but it is me! I don't like you anymore" :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hahahaah hahahah e bas to.. objasnila.. hahaha

      Izbriši
  3. Odličan post!
    Mislim da sam "prestara" da bi se nekome opravdavala, ali uvijek nastojim dati svoj maksimum u svemu čega se dohvatim. Kao što si napisala, pravdam se samo sebi

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ma kakvi "prestara" vi ste u najboljim godinama, puno zivotnog iskustva, jos uvijek dovoljno mladi, puni zivota.. Da da mislim da vremenom svi shvatimo da se samo sebi i trebamo pravdati

      Izbriši
  4. Odličan post. Obožavam tvoje razgovoruše. I ja sam jedna od onih koja se uvijek pravda i za najbanalnije gluposti, a što je još gore također se vječito ispričavam za još veće banalnosti i gluposti. Svjesna sam da je to besmisleno ali kao da je to preduboko ukorijenjeno u meni i ne znam kako da to iskorijenim.
    Mare M.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala puno puno :) Kada godinama nesto radimo, jednostavno se toliko naviknemo da ponekad i ne primjetimo da to radimo.. Svakako moj prijedlog je da, kada god pocnes sa pravdanjem, sjeti se da tu svoju energiju koju trosis na nepotrebna pravdanja, iskoristi da se suzdrzis od toga.. Promjene se svakako ne desavaju preko noci, ali vjerujem da se kroz izvjesno vrijeme mogu postici :)

      Izbriši

Hvala na posjeti!!

Pokreće Blogger.