Dočekasmo kraj maja, dočekasmo i proljeće, napokon.. Dočekasmo i da nas ona depresija od tamnih dana prođe, pa da nas sunce izmami na tople ulice gradova. Dočekasmo da i ja na vrijeme napišem Razgovorušu :). Svašta ćemo mi nešto još dočekati, ali sve sretne i uljudne ljude oko nas teško da ćemo.
Ima li potrebe pričati vam "šalter priče" ili su i vama bar jedno servirane, onako blago rečeno, čudne jezikove juhe od osobe preko puta tog famoznog šaltera?? Elem gledam ja neki dan u jednu od takvih gospođa koja već punih 5-6 minuta drži svoj vaz (čitaj: govor) o pazi sad, mom životu, koji nikako nije povezan sa mojim papirima koji drži u svojoj desnoj ruci ili bilo čime vezano za zgradu u kojoj se nalazim i dvije stvari mi se moraju po glavi, prva je: zašto se ova teta opterećuje tuđim životom, mojim ili bilo čijim? Zašto troši vrijeme na mene, kad je danas vrijeme novac? Je li moguće da svojih briga nema? Ako ih nema, zašto nameće sebi brigu o drugima, nije li svima cilj života, život bez brige? Jer sve što je rekla, prije nego je rekla razmišljala je o tome. Vjerujte mi jeste, osjeti se to po sklopu rečenica, tonu izgovaranja i držanju. Gledam je (o.p. prestadoh je slušati poslije prve rečenice) i naprosto žao mi je. Žao mi njene duše (jer duša je po rođenju čista) koja vodi bitku sa nečim tamo nepoznatim, crnim, zlim, tmurnim, pravim avetima njene ljubomore, zavisti, patnje, nesvjesna ga ih svakim trenom, pa i svakom riječju sve više hrani.
Druga stvar koja mi se mota po glavi, jeste činjenica da smo na javnom mjestu, u ustanovi, njenom radnom mjestu, a svako radno mjesto iziskuje i šefove i nadređene, i bez vrijeđanja, ona je zadnja u tom lancu, mali pijun velikih igrača, a svi dobro znamo da mali pijuni lete prvi. Letila bi i ona da sam otišla do "velikog šefa" (koji budimo realni, da je na njenom mjestu, neko čulo mi govori isti bi bio) i uložila žalbu na lično vrijeđanje i to o stvarima za koje uopšte i nije nadležna nikakva institucija. Na kocku stavlja svoj posao, a i preživljavanje svoje porodice. Svoju budućnost tka tankim kartama, praveći labavu kulu, i sve to zbog one aveti koja joj ne da mira, a ni ona sama sigurna sam ne zna odakle je ta crna avet došla.
Je li ona svjesna, jesmo li mi svjesni, kolika je snaga jedne rečenice? Nije problem samo u tome što tako možete provrijediti nekoga, nego je bitno i to što ćete tako lako i nesvjesno povrijediti i sebe. Jer zloba je bumerang vrati se, prije ili kasnije, ma koliko je daleko je bacite. I sve to ne bi bilo uzalud da nečemu grube vriječi i vrijede. Razmislite jeste li se ikad u dubini same sebe osjećali sretno, kada ste nekome uputili grubu riječ. Ne govorim o površnom razmišljanju, gdje ste možda ponekad bili zadovoljni s takvim postupkom, jer zadovoljstvo je došlo od nahranjene aveti u vama, a ne od vas samih. Dubina vas samih, vjerujte mi nije zadovoljna, izgubila je bitku, jer ste joj opet zamutili vodu, odmakli je od njenog spokoja. Ako je gruba riječ "krivu Drinu" ispravila, onda svaka vam čast, izuzetak ste.
Moja teta sa šaltera je nakon svojih dobrih 5 minuta nadam se obilnim obrokom nahranila svoju avet, pružila joj nevjerovatno zadovoljstvo i neka je, jer bitku sa aveti vidim vodila nije. Žali Bože što je nesvjesna da će ta ista utvara zarežati opet kad ogladni, vrijeđajući opet druge oko sebe i praveći od gospođe osobu punu negativne energije, od koje u današnjem vremenu trebate bježati koliko vas noge nose, da se ta ista avet ne bi uselila u vas. Pomoći joj ne možete, niti pokušavajte, jer to su bitke sami sa sobom, samo naročito rječite i ultra zadovoljne osobe, sa tom negativnom energijom izboriti se mogu. Znajući da još uvijek nisam jedna od tih apsolutno izgrađenih duša, znajući da moja pozitivna energija nije ni blizu te jačine da jednom riječju smrvi njenu negativnu, "saslušala" sam vaz, nasmijala se i otišla svojim pute, ostavljajući gospođu u čudu (očekivala je da ću i ja pokojom riječju nahraniiti njen ego), a njenu avet iako situ, nesretnu jer nije prešla i na mene i napravila rusvaj u mom životu. Šteta je samo što ta teta ima priliku koja se ne pruža baš svima, a zove se "osmijeh svakog minuta". Jer kao što je gruba riječ hrana za utvaru, osmijeh je hrana za dušu.
Ona moja mala utvara koja čuči u meni, gladna i promrzla, prestala je svoju borbu da hranu dobije vrijeđajući druge kroz moja usta, pa sada samo ponekad ugrabi da se nahrani mojim lošim danima, i ponekad nesređenim životom. Dočekah da jede ona samo mene tako ponekad, al izgladnjujem i ja nju. Gladan sitog pobijediti teško da može. Tik-tak, tik-tak moja aveti.
Razgovoruša: prva, druga, treća, četvrta, peta, šesta, sedma, osma, deveta.
Ima li potrebe pričati vam "šalter priče" ili su i vama bar jedno servirane, onako blago rečeno, čudne jezikove juhe od osobe preko puta tog famoznog šaltera?? Elem gledam ja neki dan u jednu od takvih gospođa koja već punih 5-6 minuta drži svoj vaz (čitaj: govor) o pazi sad, mom životu, koji nikako nije povezan sa mojim papirima koji drži u svojoj desnoj ruci ili bilo čime vezano za zgradu u kojoj se nalazim i dvije stvari mi se moraju po glavi, prva je: zašto se ova teta opterećuje tuđim životom, mojim ili bilo čijim? Zašto troši vrijeme na mene, kad je danas vrijeme novac? Je li moguće da svojih briga nema? Ako ih nema, zašto nameće sebi brigu o drugima, nije li svima cilj života, život bez brige? Jer sve što je rekla, prije nego je rekla razmišljala je o tome. Vjerujte mi jeste, osjeti se to po sklopu rečenica, tonu izgovaranja i držanju. Gledam je (o.p. prestadoh je slušati poslije prve rečenice) i naprosto žao mi je. Žao mi njene duše (jer duša je po rođenju čista) koja vodi bitku sa nečim tamo nepoznatim, crnim, zlim, tmurnim, pravim avetima njene ljubomore, zavisti, patnje, nesvjesna ga ih svakim trenom, pa i svakom riječju sve više hrani.
Druga stvar koja mi se mota po glavi, jeste činjenica da smo na javnom mjestu, u ustanovi, njenom radnom mjestu, a svako radno mjesto iziskuje i šefove i nadređene, i bez vrijeđanja, ona je zadnja u tom lancu, mali pijun velikih igrača, a svi dobro znamo da mali pijuni lete prvi. Letila bi i ona da sam otišla do "velikog šefa" (koji budimo realni, da je na njenom mjestu, neko čulo mi govori isti bi bio) i uložila žalbu na lično vrijeđanje i to o stvarima za koje uopšte i nije nadležna nikakva institucija. Na kocku stavlja svoj posao, a i preživljavanje svoje porodice. Svoju budućnost tka tankim kartama, praveći labavu kulu, i sve to zbog one aveti koja joj ne da mira, a ni ona sama sigurna sam ne zna odakle je ta crna avet došla.
Je li ona svjesna, jesmo li mi svjesni, kolika je snaga jedne rečenice? Nije problem samo u tome što tako možete provrijediti nekoga, nego je bitno i to što ćete tako lako i nesvjesno povrijediti i sebe. Jer zloba je bumerang vrati se, prije ili kasnije, ma koliko je daleko je bacite. I sve to ne bi bilo uzalud da nečemu grube vriječi i vrijede. Razmislite jeste li se ikad u dubini same sebe osjećali sretno, kada ste nekome uputili grubu riječ. Ne govorim o površnom razmišljanju, gdje ste možda ponekad bili zadovoljni s takvim postupkom, jer zadovoljstvo je došlo od nahranjene aveti u vama, a ne od vas samih. Dubina vas samih, vjerujte mi nije zadovoljna, izgubila je bitku, jer ste joj opet zamutili vodu, odmakli je od njenog spokoja. Ako je gruba riječ "krivu Drinu" ispravila, onda svaka vam čast, izuzetak ste.
Moja teta sa šaltera je nakon svojih dobrih 5 minuta nadam se obilnim obrokom nahranila svoju avet, pružila joj nevjerovatno zadovoljstvo i neka je, jer bitku sa aveti vidim vodila nije. Žali Bože što je nesvjesna da će ta ista utvara zarežati opet kad ogladni, vrijeđajući opet druge oko sebe i praveći od gospođe osobu punu negativne energije, od koje u današnjem vremenu trebate bježati koliko vas noge nose, da se ta ista avet ne bi uselila u vas. Pomoći joj ne možete, niti pokušavajte, jer to su bitke sami sa sobom, samo naročito rječite i ultra zadovoljne osobe, sa tom negativnom energijom izboriti se mogu. Znajući da još uvijek nisam jedna od tih apsolutno izgrađenih duša, znajući da moja pozitivna energija nije ni blizu te jačine da jednom riječju smrvi njenu negativnu, "saslušala" sam vaz, nasmijala se i otišla svojim pute, ostavljajući gospođu u čudu (očekivala je da ću i ja pokojom riječju nahraniiti njen ego), a njenu avet iako situ, nesretnu jer nije prešla i na mene i napravila rusvaj u mom životu. Šteta je samo što ta teta ima priliku koja se ne pruža baš svima, a zove se "osmijeh svakog minuta". Jer kao što je gruba riječ hrana za utvaru, osmijeh je hrana za dušu.
Ona moja mala utvara koja čuči u meni, gladna i promrzla, prestala je svoju borbu da hranu dobije vrijeđajući druge kroz moja usta, pa sada samo ponekad ugrabi da se nahrani mojim lošim danima, i ponekad nesređenim životom. Dočekah da jede ona samo mene tako ponekad, al izgladnjujem i ja nju. Gladan sitog pobijediti teško da može. Tik-tak, tik-tak moja aveti.
*avet= utvara, prikaza..
** Tekst se stiriktno ne odnosi na bilo kakav posao, nego na jačinu i težinu grube riječi, makar bila i u četiri oka i četiri zida izgovorena.
*** sve slike na ovom postu su iz prelijepog Konjica, gdje sam nedavno boravila.
Razgovoruša: prva, druga, treća, četvrta, peta, šesta, sedma, osma, deveta.
Do narednog čitanja, šaljem vam puno osmjeha :) Vaša M. Ljub, ljub
