Prije tačno godinu dana odluka je pala da vam počnem pisati Razgovorušu. Prvobitni koncept bio je prikaz Instagram objava preko posta uz pokoju rečenicu, dok se vremenom broj slikica nije smanjio a rečenice postale sve duže :) Iako se prve Razgovoruše potpuno razlikuju od onih koje sada pišem moram priznati da meni iz nekog prostog razloga predstavljaju savršen sklad, rast iz malog u nešto veliko, a jednog dana nadam se i u još nešto više. Priznati ću vam da Razgovoruše nisu čitane kao ostali postovi i ne trebaju biti, jer ipak glavna tematika bloga i jeste beauty sadržaj, Razgovoruša je tu tek kao mali iskorak u svakodnevnicu, realnost, ironiju ali i radost života. One su tu da budu moj ispusni ventil, moj podsjetnik sa sopstveni razvoj i da bar jednoj od vas možda na neki način pomognu. Jasno je da u svemu tome postoje i neki kojima se ovakve priče i ne dopadaju, što je sasvim uredu i posve normalno.

Postoji i jedna mala, nazovimo je činjenica sa Razgovorušom, a to je da uvijeeek kasni, odnosno kasnim ja sa pisanjem. Ja rijetko kada zakasnim na bilo kakav sastanak, šta više uvijek dođem barem pet minuta ranije, no na ovu kaficu uvijek kasnim i po nekoliko dana :D Ukoliko bi tražila razlog toga, onda bi to mogao biti taj da je zaista za mene veliki izazov pisati ovakav tip posta, jer iziskuje mnogo pažnje, strasti i inspiracije, pa donekle mogu da kažem i odvažnosti, jer njome iznosim dio sebe a poznato je da ja više volim biti negdje u sjeni svega.

Kada sam kod "sjene", moram da kažem da je ona često moja zona komfora, moj mir i moje utočište, no ne i uvijek. Opisala bih to kao vašu kuću, u kojoj po cijeli dan možete hodati obučeni kako želite i raditi kako i šta želite, no život iziskuje i to da nekad ipak morate i izaći iz te kuće, a napolju vrijede neka druga životna pravila, u koja se morate bar dijelom uklopiti. Nekad davno bila sam jedna od onih djevojčica koje se kriju iza mame od stida, čiji se obrazi rumene i na najbezazleniju stvar, koja ako ne mora pred strancima ili poznanicima ne progovara. Vremenom se to promijenilo, tu vrstu stida sam zbog životnih okolnosti morala potisnuti, i istupiti pred znanog i neznanog. Kada je baš potrebno da djelujem, da stupim nazovimo ga na prvi front, ja ću stupiti, ma ko bio s druge strane. Ne volim se istricati ako ne moram, ali ako moram vremenom sam se naučila da to ne treba predstavljati problem. I to mi zaista neće biti nikakav problem ako ispunim dvije ključne stvari.

Istupiti javno u bilo kakvoj situaciji kada zbog sebe moram, ili iz radoznalosti želim nešto doznati, a uraditi to sa dozom poštovanja prema onome kome se obraćam, bio to pojedinac ili masa ključna je stvar. Poštovanje i poštenje u nastupu je moja vodilja. Sve da ispred mene stoji dijete od 3 godine, ja mu prilazim sa poštovanjem, stavljajući sugovornika/sugovornike sebi ravnim i sve to u cilju postizanja zadovoljstva, obostranog poštivanja, ali i zbog pomalo sebičnog razloga, a to je postizanje cilja zbog kojeg sam javno i istupila. Zbog kojeg sam i morala izaći iz svoje sjene.

Nastupiti sa dozom "uzdizanja", vodi vašoj propasti, iz prostog razloga jer ako vi ne volite da vas neko gleda s visine, onda ne obraćajte se ni vi nikome tako. Sjetite se kada je neko zadnji put nastupio tako s vama? Kada se okrenuo i otišao, je li vam ostalo pozitivno mišljenje o toj osobi, jeste li ga zavoljeli zbog takvog nastupa? Niste sigurna sam, zašto onda očekujete da će vas neko poštovati i voljeti s takvim nastupom? Možete vi možda prividno i misliti da ste uspjeli, no upamtite da vi misli svog sugovornika ne znate, a bome ni njegove riječi kasnije kada kasnije nekome na razgovoruši bude pričao o vama. No opet ako vam je cilj da ružnim riječima i nastupom skrenete pažnju na sebe, onda i vi sami negdje u dubini sebe, sigurna sam znate da imate jedan veliki, posve drugi, problem. To je priča za možda neku drugu razgovorušu, no samo ću da kažem da skretanjem pažnje na sebe preko negativnog stava, uzdizanjem sebe ili bahatošću, nažalost vaš problem neće biti riješen. Kažem nažalost, jer kamo sreće da uzdizanjem sebe pored drugog, barem rješavate problem. Jednog dana naići ćete na nekoga ko je zaista inteligentno iznad vas (jer svijetom zaista  hodaju oni pravi geniji, ne zaboravite), i on će vas zbog svoje inteligencije pustiti da se dignete u svom nastupu iznad njega, a onda će vas samo jednom rečenicom spustiti na zemlju, a takvi padovi jako bolje. Osramote vas ne samo javno, nego i privatno. Tek tada ćete shvatiti da ste ustvari vi sami sebe osramotili, a ne neko ko vas je spustio na zemlju. Sve u svemu, kada javno nastupate, nastupajte kao da se obraćate sami sebi, svom ličnom odrazu u ogledalo, i što sebi ne bi rekli nemojte ni drugome.

Na početku sam spomenula da imam dva kriterija prilikom nastupanja. Drugi kriterij bio bi želja da od sugovornika doznam nešto. Ne zaboravljam da svaka osoba nešto zna bolje od mene. Želim li doći do znanja, moratam pitati, a da bi pitala moram znati koga pitati i morate izaći iz svoje sjene. Nemojte dopustiti da zbog stida ostanete uskraćeni za znanje, jer sve sutra možete izgubiti, može vam na ovaj ili onaj način biti oduzeto, osim znanja. Ono je samo vaše, i onoliko koliko vi želite da bude. Ono je to koje nestaje samo kada i vi nestanete. S druge strane, ne postavljajte pitanja samo da se istaknete, jer to će se primijetiti. Nametanjem sebe u masi, lako ćete upasti u zamku postavljanja "glupih pitanja" (ako vas je neko nekad u životu ubijedio da glupih pitanja nema, slagao vas je). Također, ne postavljajte pitanja, na koja znate odgovor samo da bi drugog u njegovom neznanju ponizili. jer čovjek preko puta vas sigurna sam zna nešto što vi ne znate. Pazite se da njegov odgovor na pitanje bude ustvari pitanje na koje vi odgovor ne znate. Cijeneći nečije znanje, ma kakvo i koliko ono bilo, vi ostavljate otvorena vrata svog znanja, puštajući da se prostorija neprestano puni novim informacijama. U svim drugim situacijama, vrata znanja su zastvorena, a svim znamo kakav je čovjek bez znanja. Glup! (nije moj stil pisanja ali u nedostatku boljeg opsisa morala sam ovu riječ upotrijebiit :D)

Sklad želje i poštovanja prema drugima pri izlasku iz "sjene" donose moj duhovni razvoj. Moje poštovanje prema drugima, donosi mi njihovo poštovanje prema meni. Moje neznanje, nije sramota, jer izlaskom iz sjene postati će znanje. No moja sjena je moj mir, moje utočište, i nikako moje zlo. Jer mir u javnosti nikada pronaći neću, no u konačnici, srećom, nikada ga tu nisam ni tražila. 

xoxo, Vaša M.