Prođe april, dođe maj.. Ne znam iz kojeg razloga, ali mjesec april mi zaista ima najljepše ime, lijepo zvuči, vjerovatno jer za sobom donosi prve tople dane nakon zime. Zadnjih dana aprila, ali i početak maja nisu nas darovali sa sunčanim zrakama, pa dok vam kuckam ovaj post, sjedim u mlakoj sobi, zahvaljujući grijalici koja neprestano ispušta pomalo iritirajući zvuk, remeteći moj mir i koncentraciju.. Pa eto halalite mi odmah ako post bude s brda s dola, i sama sam takva ovih dana.. Prepisujem to proljetnoj depresiji :P

Oduvijek mi je bilo bitno usrećiti "tamo nekog", znanog i neznanog. Trudila sam se da svima koji dođu u kontakt samnom,  bude ako ništa bar ugodno sjediti tih sat-dva. Za sebe sam dugo vezala pogrešne ljude, stavljala ih u krug meni najbližih iako ja nikada nisam bila u tom istom krugu kod njih. Mojim najbližim, ja nisam bila najbliža (ako iz ove rečenice izuzmemo porodicu, to je zaista tako bilo).. I sada vi mislite kako ću reći onu čuvenu: "i ona se desilo ovo...". E pa ne, u ovoj priči toga nema, kako tada tako i danas, pameti se dozvala nisam. Dozovem se ja na jedan čas, izbacim nekog iz života, ali već slijedeći ko uđe u moj život postaje opet "neko moj" dok ne shvatim da nisam ja "neko njegov".. Začarani krug do beskonačnosti ili pak kraja negdje ima?

Vjera u dobrotu ljudi, vjera u to da imam nekog ko će mi pružiti ruku, nada da nikad neću biti sama, nisu moja naivnost, ili bar ja tako na to ne gledam. Ta nada i vjera su moj pokretač, moj način svakodnevnog življenja. Postoje ljudi u mom životu koji su stalno tu, zahvaljujući kojima moj svijet ima svoj savršeni red, i znam da sam ja jedna od figura njihovih savršenih svjetova. Pišem ovaj post, i samo mi se jedno mota po glavi, a to je da te osobe, moja ramena za plakanje, moje ruke koje me dižu, moje oslonce, moje pokretače, nisam pokušavala usrećiti, nisam pokušavala zadovoljiti njihov ego, nisam pokušavala činiti im vrijeme samo ugodnim, nisam svjesno i s naporom ulagala trud u to, ne naprotiv, ja sam s njima oduvijek bila samo ja, i bila sam im dovoljna kao takva da im budem i sreća i radost, i podrška i ugoda, baš kao i oni meni. Tako prosto i tako lako. Naši odnosi s takvom lakoćom su se gradili i postali smo jedni drugima "moji najbliži". Za sve ostale, u koje sam, a vjerujem i dosta vas, uložila i najviše truda, lako su okretali leđa, a zvali samo nas znajte samo u dvije situacije: kada nikog drugog nisu imali a trebao im je neko ili naprosto kad je savjest proradila i kada su shvatili da sam im previše toga dala, a malo od njih za uzvrat dobila.


Na samom početku pomenuh rečenicu "mojim najbližim, ja nisam bila najbliža". Tužno? Žalosno? Ne, dragi moji, jer greška nije bila u njima, neko meni. Ja nisam bila najbliža.. Ja nisam bila najbliža.. Ja nisam bila najbliža.. Namjerno ponavljam ovu rečenicu pokušavajući vas navesti na pravu misao.. Ja, dakle ja kao osoba, ja kao moj karakter, ja kao moje misli, ja kao moja osjećanja, ne ja kao fizička ja.. Eh takva ja nisam bila njima najbliža, jer trudeći se da nahranim njihov ego, da budem tu samo kada zatrebam, trudeći se da se uklopim u njihov svjet, nisam pokazivale sebe, ono moje ja. I ne nije samo njihova greška, jer sada  shvatam da svaki put kada sam im poslije nekog vremena prišla kao ja, onakva kakva jesam, ustvari sam tek tada vidjela sam da mi se ti ljudi uopšte ne sviđaju, ne uklapaju se u moj savršeni svijet, remete moju ravnotežu i definitivno ne odgovaraju mom karakteru. I tada se povlačim, ostavljajući njihove svjetove da nastave biti u savršenoj ravnoteži, a u svom polako sve vračam na svoje mjesto, ispunjujući prazan prostor koje je pravljen za one koji mi definitivno nisu odgovarali. Njima samo zamjerim što su sebi dopustili da im ja ili neko od vas bude vjerni pas, hrana za ego ili lutka za igranje, nazovite to kako želite, no o toj površnosti karaktera u nekom drugom postu ako se slažete :)

Da bi nekom bila "neko njegov", prvo moram biti samo svoja, mlada, samouvjerena, neovisna žena, koju sam godinama gradila u sebi, žena koja je bila dio moje mašte, postala sam svoja realnost, i danas postajem svjesna toga. Tek kada neko u meni vidi to, a ne nekoga ko se prilagođava drugom, tek tada taj neko će postati "neko moj".. Tek tada svim mojim najbližim, i ja ću postati najbliža..

Linkovi ostalih Razgovoruša:
- Razgovoruša 1
- Razgovoruša 2
- Razgovoruša 3
- Razgovoruša 4
- Razgovoruša 5
- Razgovoruša 6
- Razgovoruša 7
- Razgovoruša 8